zar zauvijek?

petak, 10.07.2009.

Moja oaza

Prošli smo noćas kroz oazu ljubavi
okupanu crvenim sjajem sunca,
kroz pijesak užaren od želja
i zrak ispunjen čežnjom.
Hodali smo koracima željnim lutanja
i daljina što zovu,što vode do beskraja.
Vjetar je udarao u lice
donoseći miris egzotičnog voća
i blagi zadah kraja što se bliži.
Savršenstvo boli nagovještavalo je
trenutak pješčane oluje
i početak onog što zovu rastanak.

Znaj, stani u moju stopu
i diši mojim plućima,
neka te vode moje oči,
a ruke pruže snagu koju trebaš.
Udahni moju dušu
što je ostala iza mene,
bila je sve moje bogatstvo
i to ti ostavljam.
Nastavi gdje sam stala
i oživi naše snove.
Ja ću snivati sama,
a moja duša lutat će
nekim novim daljinama,
drugim oazama,
pustinjom osjećaja...

10.07.2009. u 12:12 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 29.06.2009.

tek onako...

Gledam ih u dubokoj šutnji. Sjede. Zadubljeni svatko u svoj svemir. Šutnja traje satima. Na njenom licu čitam tragove gorčine i bola, ali ipak glavu drži uspravno i ponosno, ne spušta pogled, ali skriva tugu iza bogatih dizajnerskih naočala. On sjedi u svojoj osami, u tišini koja je puno dublja nego što ona predosjeća. U glavi se roje misli i načini kako bi mogao skinuti tu prašinu s emocija, kako bi mogao isprati tuđe dodire s kože, kako da joj kaže da još nije kasno. Njene naočale i dalje skrivaju njen svijet, i samo kad je pogleda, a ona diskretno i gotovo neprimjetno okrene glavu na drugu stranu, znaju oboje da samo i dalje igraju predstavu "Savršeni bračni par", oni su glavni glumci. Sjede i dalje jer svi ih gledaju, sutra će već osvanuti u poznatom tabloidu s osmjehom na licu, zagrljeni, s naslovom vjerojatno "Bračna idila na lijepom plavom Jadranu" i neće biti kao neki tamo koji su se razveli i kojeg je žena ostavila zbog drugoga, a ona neželjena dama koju je zamijenila nadobudna mlada djevojčica korigiranih grudi i nosa. Ostaju tako i dalje, šuteći i trpeći dubinu tuge, koja nagriza i ono malo zdravih emocija koje su još tu negdje.
Igra se nastavlja dalje,bitno da se predstava ne prekida. Dizajnerske naočale skrit će tugu. Ili barem tužne suzne oči.

29.06.2009. u 11:09 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 31.03.2009.

Svim mojim ženama...

Provela sam dosta vremena čitajući blogove ovih dana, i čudim se kako smo mi žene čudna i komplicirana stvorenja. Pa ljudi moji, nije čudno da muškarci ne znaju što bi s nama i što nam treba kad ne znamo ni same.
1. Bez čega ne može ni jedna, to je neka nesretna ljubav,
2. Traženje izgovora za čovjeka koji to ne zaslužuje,
3. Bježanje u neki skriveni svijet,
4. Očekivanje pogrešnih stvari-ne možeš očekivati da netko ispuni nešto ako se nisi izjasnio,
5. Uvijek uz dobrog tipa imati nekog negativca, al koji je tako...ufff...
i tako bi se mogao nizati spisak u beskonačnost. Ne znam, možda imam potpuno krive poglede, i možda su ostali u pravu, ali čemu toliko patnje uzalud? Ja sam patila, dopuštala sam si taj luksuz otprilike do punoljetnosti. Polako onda shvatiš da nema to smisla i počneš uživati u životu. Sve te priče: on mene voli, mi se volimo, ali mnogo je tu problema na našem putu...NJEMU BAŠ I NIJE STALO. Tako bi se moglo to sve sročiti u naslov novijeg filma. I da, koliko god bolno to bilo za prihvatiti, al to je nekakav trenutak olakšanja. Zašto žene uvijek nasjedaju na priču o ljubavi? A muškarcima to paše, nekad im treba emocionalno utočište, nekad im treba seks, nekad samo malo nježnosti... i kad jednom upali priča o ljubavi, osigurali su si mjesto za svoje potrebe. Ne znači da su sve te priče laž, ali ako on svaku noć spava sa svojom ženom i tebi priča priče o ljubavi...Zaboravi. Kad čovjek voli, kad istinski voli, ne boji se ničega, ništa mu nije teško, ne pati za onim što gubi i ostavlja za sobom. On kad voli, voli. I onda je tu, svake minute, ne moraš za njim patiti, ne moraš ga moliti da te voli i ljubi. On to čini sam, jer tako želi, jer to i njemu treba. Ni on ne osjeća kad ti imaš neke duboke, skrivene misli za koje treba radar, ali toliko te poznaje da uvijek napravi pravu stvar.
Možda to zvuči pretjerano, sve ovako crno na bijelom, ali najčešće dopuštamo da nam takve stvari pobjegnu iz ruku, a patimo i žalimo za stvarima koje toga nisu vrijedne. Ili sam ja jedna od rijetkih sretnica koja je prepoznala ljubav? Ili je trik u tome što se svaki dan iznova trudim oko svoje ljubavi? Do njega nisam znala koliko je važno svaki dan napraviti bar jednu sitnicu za njega, za nas, za mene. On je uz mene morao proći i puno,puno teških trenutaka. Trebalo je da odrastem. Čovjek koji voli je tu i čeka da njegova žena zatvori sva poglavlja koja treba zatvoriti. Drage moje žene, nemojte patiti za krivima. To se ne isplati. I za sto godina, za još nekoliko života, on će uvijek biti krivi jer je sam sebi najvažniji. Ili postoji druga koja je najvažnija. Svaka od nas zaslužuje biti prva. Ni jedna ne zaslužuje biti druga.

31.03.2009. u 11:20 • 4 KomentaraPrint#

petak, 20.03.2009.

Samo za građane drugog reda

Gdje god pogledam,što god da pokušam, samo se više iznerviram ovom državom u kojoj živimo,odnosno onim što smo od nje napravili. Izabrali smo ljude da nas vode, a kao da je svima izvršena lobotomija prije izbora. Otprilike, kao da si ovce same biraju pastira, pa izaberu gladnog zločestog vuka. Da me netko krivo ne shvati, mene apsolutno ne zanima politika niti stranke, ni lijevi ni desni. Zanima me samo zakon zdravog mozga i postupanje po zakonima zdrave logike, a ničeg od toga nema već dugo,dugo... Svaki tjedan mi se događaju iste situacije, dobivam slomove živaca zbog istih stvari. Kad si mladi čovjek želi rješiti egzistenciju, ne može, jer je sve skrojeno protiv nas, ništa nas ne štiti. Svi smo prisiljeni raditi "na crno", dio na račun, dio na ruke- a zašto?jer inspekcije ne rade ništa, primaju mito, pune džepove oni i političari...Mladost ostaje jadne i pušta život u svim smjerovima, najčešće krivim. Kažu, nikad toliko ljudi nije kockalo. Nije. Nikad toliko ljudi nije imalo potrebu tražiti sreću (i novac) na takvim mjestima. Gledam iz dana u dan kako mladi parovi, s malom djecom, stoje pred automat klubovima. Jedno kocka, drugo vani čuva dijete jer ipak, ne smije bebica od dvije godine u kasino. Nema veze što vani puše bura...Ljuta sam na to, strašno ljuta, jer postoje načini da se ljudima pruži drugačiji pogled na budućnost, da se ljudima pokaže da postoji budućnost...
Toliko nas je od kojih su napravili građane drugog, trećeg,četvrtog reda...Primjer:zašto je netko tko radi u trgovini važniji i bitniji od nekoga tko radi u hotelu ili u kafiću? Zašto trgovci moraju imati slobodnu nedjelju da bi zasjedali po birtijama (NE PO CRKVAMA), a svi ostali koji moraju raditi, što su oni???Zar je jedino meni logično da su ti ljudi mogli biti pošteno plaćeni za to što rade i to je to? Zašto nitko od cijelog sindikata nije niti jednom iznio prijedlog da ljudi budu plaćeni za taj rad, pa da bore u tom smjeru? Pa da ne gledam svaki dan frendice koje su iz tog razloga ostale bez posla, a ne da gledam onu glupaču iz sindikata koja trubaduri da se otkazi neće događati iz tog razloga. Ženo, pa gdje ti živiš? Sigurno ne u Hrvatskoj. Ili si blago nesvjesna stanja.
Sve to me stvarno deprimira! Zadnja dva zakona, onaj o zabrani pušenja, i onaj o trgovinama, mene osobno svrstava oba puta u građane nekog drugog reda. I što kad ugostitelji počnu propadati? Budimo iskreni, 85 % gostiju u kafićima i ostalim ugostiteljskim objektima su pušači, o tome mogu svjedočiti svi koji rade u tom poslu. Ali mi pušači smo popušili nešto drugo osim cigarete...Toliko je pametnih načina na koji se taj problem mogao rješiti,ali izgleda da je ipak najbolji onaj u kojem će se nekome ograničiti sloboda...
Isuse, vrištat ću!!Kako da čovjek planira obitelj kad sam ne želi u ovom smeću živjeti?

20.03.2009. u 13:18 • 2 KomentaraPrint#

utorak, 17.02.2009.

Jedan od onih života

Tog jutra je ustao iz kreveta s osjećajem težine na leđima. Navukao je kućni ogrtač na sebe i razmišljao o tome kako će se cijeli dan povlačiti po kući. Palio je lulu brže nego inače, i tako mu je trebala ona doza jutarnje kave koju mu inače sprema Ona. Ona... Je li već ustala? Nadao se da ju može izbjeći, jer ona više nije bila njegova. Da,na papiru je još službeno njegova supruga, majka je njegove djece, ali ono što je njega boljelo je ovo: ona više nije bila njegova. Davno je to već znao, i osjećao, i sad su pekle sve one silne godine provedene na moru dok je sanjario o povratku kući i toplom domu.
Bili su mladi, zaljubljeni. Ponekad su satima šetali držeći se za ruke jer više si nisu mogli priuštiti. Tad je već znao da će napraviti sve da Ona ima život o kakvom ni ne sanja, da živi poput princeze. Sve je i učinio, dobila je svoj dvorac, dobila je luksuzne restorane, putovanja, poklone...Ono o čemu nije razmišljao je da bi možda radije dobila poljubac za laku noć, da bi s njim šetala držaći se za ruke radije nego hodala sama po skupim restoranima. Živjeli su u neznanju o željama onog drugog, i bore su se ucrtavale po licu. Kapetan je plovio svim morima ovog svijeta, Ona je plovila uspomenama iz prošlosti, sanjareći o drugačijim danima od onih koje je proživljavala sama odgajajući djecu i plačući nad slikama.
-Dobro jutro-prenula ga je iz razmišljanja.
-Dobro jutro. Molio bih te da sutra ujutro budeš ovdje, i da budemo civilizirani. Rusi dolaze vidjeti vilu. Sigurni su kupci, samo žele još jednom pogledati. Mislio sam da im damo i sav namještaj u cijeni, treba li ovo uopće više ikome?Želiš li ti nešto od toga?- Ona se nasmijala.
-Prvi put u monog godina pitao si me želim li ja nešto!Kakva ironija!Prodajemo svoj život, svoje uspomene, dijelimo pribor za jelo na pola, cijeli život dijelimo, a ti me sad pitaš želim li ja nešto!
-Da, i? On ni ne pita, on zna! hm, on zapravo samo zna da ćeš dobiti 280 tisuća eura, zato je to sve!Samo zato!
-Vidiš, ti čak ni sad, kad su godine iza nas, ne možeš vjerovati da bi me netko htio zbog mene, i da ja vrijedim nešto i bez ove vile,jahte i svih ostalih sranja koja si mi natovario na leđa svih ovih godina! Rodila sam ti sina prije 36 godina, a ti ni sad ne znaš da ja nešto vrijedim! Zato te ostavljam,samo zato! Jer vani postoji netko tko to zna!
-Što on zna, nikad te nije vidio?!On ti čak nije ni ljubavniik, nikad te nije vidio, a ti zbog njega rušiš ovaj dom!
-Vidjet će me!Sutra nakon sastanka s Rusima putujem k njemu u Zagreb! I nosim sve ono što sam čuvala za tebe svih onih hladnih noći!
-Mogla si biti toliko poštena i čekati još ta tri dana do potpisivanja rastave. Kad ga nisi do sad vidjela,strpi se,imaš li toliko respekta prema naših 40 godina braka?
-Nemoj mi sad pričati o naših 40 godina braka, zakasnio si, zar ne?A osim toga,sjećaš li se ti uopće tko sam ja? Ili su ti valovi i sol isprali mozak?
- Ništa više ne znam, možda i jesu. Pusti me, molim te, na miru, nemam više snage za ove glupe razgovore. Idi k njemu, kad god hoćeš, radi što hoćeš, ja ti neću stajati na putu. Evo, u spomen našoj prošlosti, ja ti neću stajati na putu, više od toga ti ne mogu dati.- Zalupio je vratima kupaone, a Ona je otrčala stepenicama na svoj kat vile, grcajući od bola što im se ovo događa,a više si ne znaju pomoći.
U 14 sati došla je spremačica i zatekla ga na podu kupaone, u krvi. Kraj njega je bila nejgova lula i naočale. Zadnji put uz bevandu mi je rekao da će se pokušati pomiriti s njom, jer da ne vidi smisla svom životu ako nema nje.
Na sprovodu nije mogla stajati na nogama, plakala je da se srce paralo, i ponavljala: -Vrati se,ljubavi moja...-Prekasno.

17.02.2009. u 00:39 • 2 KomentaraPrint#

petak, 13.02.2009.

Tragovi u pijesku

Postoji cijeli niz razloga zašto je ovo divan dan pretvoren u groznu noć. Ipak,moja osjetljiva pjesnička dušica treba ovakve noći, treba malo stezanja krvnih žila i tragova u pijesku.
Sve je ovo sranje,cijela ova parodija od ovozemaljskog života, a mi smo tek marionete koje začuđenog pogleda lete vođene nekom nevidljivom rukom,ali koja je ipak tu. Sve se nekako događa, ne znaš ni kako, ni zbog čega, dok pohvataš konce, sve je to uspomena, prošlost, trag u pijesku...
Čekam. Stojim i čekam. Raskrižja prolaze pokraj mene. Skuplja se prašina na zaboravljenom satu. Soba zjapi prazna, samo zidovi. Goli, pusti, bezlični. Na podu sklupčano tek nekoliko zaostalih snova zaogrnutih čežnjom i dječjim nadama. Boli me, tu negdje, kažu da tu stoji srce. Čujem ju kako jeca i znam da tu ne mogu ništa. Znam kako boli, ali nemam lijek. Ne znam koliko vremena treba, nisam još stigla do te točke. Kako i bi, kad sam tu, stojim kao spomenik? Kao vojnik koji ne priznaje da je bitka gotova, i rat je gotov, zastave su pale. Više boli njena bol. Ubija me njena tuga, osjećam je u zraku. Neumoljivo prodire kroz hladne zidove. Tuga opet prodire u moju utvrdu.
Znam, to sam još ja, i to je ona. Sutra će blistati dva osmijeha. Možda iskrena,možda lažna. Sutra bih mogla imati razloga za sreću. Nadam se da ona neće imati razloga za tugu, da će noć odnijeti sve, da će val sprati gorčinu koja je ostala na usnama od teških riječi.
Zašto tako bole riječi? Tko je uredio da tako bude? Zar On, koji može sve, želi da stalno patimo? U glavi često odzvanjaju iste riječi, neke koje smo čuli, i neke koje smo tako dugo čekali,a nikad nisu izgovorene. Ove druge zvone duže, češće, i s nekom bolnom jekom iza sebe.
Al nije ni važno, sve je to samo trag u pijesku neke daleke usamljene plaže, i sve će obrisati val, ništa neće ostati na tom mjestu.

13.02.2009. u 03:43 • 1 KomentaraPrint#

srijeda, 17.12.2008.

All i want for xmas...

Razmišljam o željama.
Bile smo samo zaigrane djevojčice, a činilo nam se da je svijet naš i da možemo apsolutno sve. Kad se jedna sjetila da svaka na jedan ukras sitnim slovima napiše želju i objesi ju na bor, sve smo se dobro nasmijale i prihvatile. Ukrasi su svi bili od papira, pravila su ih djeca u školi, a bor je stajao nasred škole, što je značilo da ih bilo tko može pročitati. Ne znam možete li sada dočarati sebi kolika je to opasnost bila, ali kad si u tim godinama, pomisao da bi netko mogao nešto intimno i osobno o tebi saznati je kritična. Je, cure su brbljave, ali ako ih slušaš samo na kratko pričaju samo o nevažnim stvarima, o tričarijama iz novina. Sve što je u ženskom srcu u tom razdoblju najčešće je skriveno u nekoj bilježnici i utopljeno u jastuku.
Vratimo se željama. Ja sam uzela veliko srce, i napisala "Želim samo ljubav." Nikad to nikom nisam rekla. Stavila sam to srce na bor u hodniku škole, i osjećala sam se kao da sam svoje živo srce ostavila na hladnom mramoru, pod nogama ljudi i čekala hoće li ga netko spasiti. Ne znam je li to zbog moje želje, ili iskrene strepnje i vjerovanja da mi ju On može ostvariti, ali dobila sam Ljubav. Moja se želja ostvarila, sve u meni je oživjelo na neki drugi način. I ne, nije to bila smješna dječja ljubav. Bila je to velika stvar, koja je mnogo godina kasnije još uvijek unosila nemir u živote dvoje odraslih ljudi. Ljubav je došla s Božićem (zapravo malo prije), ali u meni je samo teptalo "Hvala" jer sam u sebi mislila samo na to malo papirnato srce u mračnom hodniku.
Božići su mnogi već došli i prošli, jedan opet dolazi. Od tog trena, tog vapaja za ljubavlju, ja se nisam usudila poželjeti ništa. Trpila sam i teške dane, i gledala druge kako trpe, i htjela nešto za sebe, mnogo za druge, ali nikad se nisam usudila poželjeti. Ne znam je li to iz straha da nova želja ne izbriše staru, ili zato što sam svjesna da nikad više ništa tako iskreno ne mogu poželjeti, da više ne mogu tako iskreno vjerovati. Nema n meni one dječje naivnosti i otvorenosti, cijeli je život postao jedna igra, kao da stojiš nad ruletom, ulažeš, dobivaš, gubiš, a kolo se stalno vrti, i kugla pada, i prebacuje se...Samo igra. Nekad je bilo samo čisto srce, bez primisli, bez skrivenih motiva, i znalo je što hoće.
Kad bi si sad dopustila luksuz čak i da zamislim jednu želju, ne znam imam li na nju sad već pravo, jer prije sam dobila toliko velik poklon o kojem mnogi sanjaju, a mnogima i ostaje samo san. I što je najgore, sad ne znam što bi poželjela jer bojala bi se da pogriješim u izboru želje.

17.12.2008. u 14:01 • 0 KomentaraPrint#

subota, 11.10.2008.

Neka slutnja u meni

"Kad na mom grobu budeš ćitao stihove posvećene tebi, riječi pisane mojom ljubavlju i suzama, kad budeš vidio crvene ruže na grobu i osmijeh na slici, onda ćeš shvatiti sve uzalud potrošene sate.Tek ćeš onda shvatiti sve moje snove i zašto ti ih nikad nisam odala. Znat ćeš sve o mojim strahovima i strepnjama.
Bit će kasno, Ja ću imati mir i slobodu.Moja duša napokon će biti tamo gdje pripada, tamo odakle je potekla. Neće više biti vezana i zarobljena, a ti ćeš osjetiti svaki otkucaj mog srca, sve do posljednjeg. Znat ćeš kako peče krv otrovana tvojim likom i što znači gušiti se u suzama. Znat ćeš. Sve. Bit će kasno. Bit ćeš usamljen. Shvatiti ćeš kako je velik i prazan svijet kad čekaš korak samo jedne osobe. Svaki šum vjetra mogao bi biti znak da dolazi, ali to je samo san...
Tako ćeš stajati,slomljen i izgubljen. Ti ćeš posljednji čuti da sam umrla jer nećeš mariti prije. Kad bude bio kraj ni onda nećeš slušati. Tek kad padnu prve pahulje i dođe Zimaa mene i dalje ne bude,čut ćeš pjesmu što ti je pjevaju umjesto mene. Onda ćeš znati da je kraj. Znat ćeš. Sve. I bit će kasno!
Doći ćeš. Grob će biti pokriven snijegom,a ruže će biti crvene poput krvi. Vidjet ćeš da dječak ima tvoje oči i znat ćeš. Sve. Shvatit ćeš posljednji poziv one noći kad si bio njen, a ja sam umirala. Čut ćeš moje jecaje iz groba, a tvoj sin će plakati. Ne, nije to san, samo okrutna stvarnost,igra zvana Život i tvoj poraz..."
Nešto napisano davno, davno, pa se pitam od kud jednom mladomm biću toliko tuge na duši? ali ja sam još tu, jača nego ikad...

11.10.2008. u 16:29 • 1 KomentaraPrint#

srijeda, 08.10.2008.

Čudan je ovaj život. Nekad ti se stvari dešavaju pod nosom, a nisi ih svjestan. A nekad, prođu godine i godine dok ne pronađeš neke ljude koji su drage uspomene iz prošlosti, a čitavo vrijeme su bili blizu.
Jedan tako čudan susret imala sam ovih dana, virtualni, doduše, ali toliko je vremena prošlo da je ovo ivše nego dovoljno. Prije 16 godina došla sam u izbjeglištvo u Hrvatsku, u jedan mali grad gdje sam bila jadni stranac, nisam se uklapala, nisam imala ništa, nisam imala prijatelje. Sve je boljelo. Moj grad je bio okupiran, moja kuća srušena, živjeli smo u dvosobnom stanu kod tete,tetka i njegovih roditelja koji su nas više nego dobro primili,iako 14 ljudi u dvosobnom stanu i nije ničija životna želja. Pri tome jedan nepokretan čovjek vezan za krevet, dvije male bebe, dvije trudnice... Tata na ratištima, djedovi, ujak, tetke, stričevi, svi pod granatama i opsadama. Slaba mi je utjeha bila da smo na sigurnom. Iz kuće smo pobjegli noseći dvije najlonske vrećice stvari u rukama, mama s trbuhom,noseći seku od godinu dana u rukama, i ja i moja sekica,dječica od 7 i 4 godine. Čista tuga. Osjećaj bespomoćnosti, stid, kao da smo mi nešto krivi...
U tom moru groznih osjećaja, ismijavanja klinaca u školi i sličnih stvari, postojala je jedna curica koja mi je bila prijateljica. Možda je to bilo iz sažaljenja, ali je i tada bila dovoljno svjesna da mi stvarno treba toplina nekog novog prijatelja, i to je i bila. Nakon samo 3 mjeseca opet smo se selili, samo 15 kilometara dalje, ali za djecu to je jako puno. Još neko vrijeme smo razmjenjivale pisma, ali i to je s vremenom prestalo. Sad, toliko godina kasnije, slučajno ukucam njeno ime i pronađem ju, javim se, ne očekujući ni da me se sjeti, a ona je bila sretna što sam se javila.
Previše mi je emotivno sve to. Od vremena kad smo se poznavale, ja sam postala mnogo toga. Izrugivanje zbog govora i ostalih stvari natjeralo me da se trudim i u svemu budem najbolja. Postala sam najbolji učenik, ona koja na svim poljima uspijeva i osvaja medalje, ona koju ljudi vole, koja nije jadna i ne osjeća sram ni zbog toga što je, ni zbog toga kako priča. Proživjela sam sto različitih života, više nego većina mojih vršnjaka. Radila razne stvari i družila se s raznim ljudima. Uspjela na faksu, u poslu, privatno...Ispunjena u svakom pogledu. Ali, kad se sjetim tog vremena, sve me stegne, srce lupa ko ludo i kao da proživljavam noćnu moru ponovno. A onda se sjetim lica jedne djevojčice, njenih naočala i pogleda, i shvatim da me Bog i tada čuvao i poslao nekog da rasvijetli svu tu tamu. Hvala, i Njemu, i tebi.

08.10.2008. u 16:03 • 2 KomentaraPrint#

nedjelja, 05.10.2008.

U meni jesen je...

Nešto je čudno u zraku.Ova me jesen uvijek iznova iznenadi utjecajem koji ima na mene, na moje malo bespomoćno biće u Svemiru. Obožavam ovaj period godine,kad me sve nekako podsjeća na crno bijele filmove ili slike u bež nijansama, gdje su svi tek napola prisutni. Sve poprima neki neobičan miris prolaznosti, kao da nas podsjeća da sve stane. I u meeni sve stane. Udahnem, i samo gledam, list, oblak, val...sve samo sitnice kao što smo i mi. Crvi, ptice, cvijeće,trulež, sve zaživi nekim drugim životom. Opet sve kreće, začarani krug u kojem se Život s nama igra kao da smo lutkice, samo marionete, lebdimo poput lista na vjetru: od vrha do dna, ponekad i natrag, u visinu... I nikad ne znaš što će biti sutra, hoćeš li se sutra probuditi, kakve ćeš lijepe vijesti čuti, u kojem trenu će te voljeni iznenaditi toplim nježnim zagrljajem...Preostaje ti samo da otvoriiš oči, da uživaš, da sanjaš,da čekaš novu rumenu zoru. Da budeš čovjek. Da budeš sav u Jeseni, i ona u tebi. (U meni jesen je-to ne znači nužno tugu).

05.10.2008. u 19:09 • 0 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< srpanj, 2009  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (2)
Prosinac 2008 (1)
Listopad 2008 (6)
Rujan 2008 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Promišljanje o čudnim životnim spletkama i okolnostima

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis




Svidjelo mi se: redskin.blog.hr

Dino Merlin
Deset mladja
Vidi ovu zvijezdu, vidi ove ostvarene zelje
ovo kino snova zovu fantazijom
sad kad proslo je ono najgore
zasto mi sad priredjujes to

Tvoje godine traze
nesto lazno i umirujuce
bijeg od vode i struje
i sigurnosti, znam po sebi

Noge kao da zure
zeljne avanture
da si deset mladja
a da si opet ti

Ref.
Ostavi me danas, ostavi me juce
ostavi me, moja vilo, bilo kad
ostavi me sutra il' nekog novog jutra
samo me ne ostavljaj sad
na vrhu uvijek ima mjesta
ako se krene sa dna

Jer ja imam samo tebe
i ne znam koliko ta ljubav vrijedi
nikog prije imao nisam
da te usporedim, znas to dobro

Stavi kremu za bore
mozda ti se osmijeh vrati
sa mnom si deset mladja
samo si sa mnom opet ti

Ostavi me danas, ostavi me juce
ostavi me, moja vilo, bilo kad
ostavi me sutra il' nekog novog jutra
samo me ne ostavljaj sad

Ref.

Ostavi me, ostavi me juce
ostavi me bilo kad
ostavi me nekog novog jutra
samo me ne ostavljaj sad

Ostavi me danas, ostavi me juce

Ja sam...

Ja sam ...
možda još uvijek djevojčica,
djevojčica
kojoj je dosta bola i patnje,
slomljena padovima i dizanjima.
Ja sam...
biće što pada u očajanje
i pjeva himne o ljubavi,
koje pjeva o tebi.
Ja sam...
nit dijete nit žena,
možda samo jedna sjena,
a ipak volim samo tebe.
I to je jedino što znam,
jedino što stvarno imam,
a imam...
samo bol!
by K.
22.10.1999.